Priča o sarkoidozi, zločestom krijumčaru i dvostrukim špijunima

/Objašnjenje sarkoidoze/

Brojne pretrage koje su nam prethodile dijagnozi sarkoidoze, nama obeljelima često predstavljaju konfuznu putanju do još više enigmatične dijagnoze.

Analogijom usporedbi funkcionalnosti imuniteta pokušat ću objasniti proces nastanka bolesti.

Za svaku bolest postoji genetska predispozicija koja će diktirati kako će naše tijelo odgovoriti na nju.
Neki ljudi su zbog gena prirodno deblji, neki skloniji prehladama, neki prehodaju virozu, dok oni drugi završe u visokoj temperaturi, antipireticima ili antibioticima - ako upala pređe u bakterijsku pošast organizma.

Tako je isto kod sarkoidoze.
Neki naš predak je nosio gen koji je odgovoran za disreguliran imunološki odgovor na jedan ili više neidentificiranih antigena i to se začećem prenjelo na nas potomke.
Najjače genetske povezanosti sa sarkoidozom nalaze se u regiji HLA klase II kromosoma 6p. Među tim genima, HLA - DRB1 je najšire validiran, s brojnim povezanim varijantama rizika.

Što je antigen?
Antigen ili Ag (kratica) je strana molekula, tj. nešto što izvana ulazi u organizam. To može biti virus, bakterija, pelud, pesticid...

Radi se zapravo o nekoj stranoj molekuli koja nakon što uđe u organizam pokrene čitav niz obrambenih mehanizama koje imamo u sebi kroz urođeni ili stečeni imunitet.
Pokretanje obrambenih mehanizama na ulazak tog stranog tijela (antigena) nazivaju trigger.
Tako je trigger na svaku virozu neki virus, na bakterijsku upalu bakterija, na alergiju alergen...
Kod sarkoidoze se temeljem ispitivanja mehanizama obrane u domeni imunološkog odgovora utvrdilo da je trigger ili pokretač bolesti najvjerojatnije neka propriobakterija, virus ili toksin. Tog stranca ću zvati krijumčar na nekom aerodromu.

 

Što su to obrambeni mehanizmi?
U našem organizmu postoji obrambena služba koja se slikovito rečeno, kao na bojnom polju, sastoji od prvih linija obrane, pješadije, glasnika i vezista, topništva i sl.

U trenutku ulaska krijumčara (antigena) u nsše tijelo (aerodrom) postoji jedna vrsta molekula koja reagira kao graničar. Ti graničari se nazivaju antijela.
Antitijela imaju na sebi receptore (prijemnike koji su kao graničarski psi koji njuškaju prtljagu) kojima ispituju tko je taj gospodin antigen dok ne utvrde jel riječ o krijumčaru.
Ti receptori (njuškala) se vezuju na strano tijelo (antigen). Imamo nebrojeno puno takvih receptora (njuškala) od kojih će svaki prepoznati svojeg protivnika i pozvati graničnu policiju da ga zarobi, izbaci, izolira ili uništi...
To je kao na aerodromu gdje postoji puno vrsta receptora:
kontrola karata, pretraga senzorom metala, psi dresirani na barut, drogu i sl.

Dakle, antitijela koja nose receptore možemo zamisliti kao graničare koji imaju pse tragače.
Naši graničari su također T-limfociti. Oni se rađaju u našoj koštanoj srži, putuju kroz limfni sustav, a sazrijevaju u timusu (žlijezdi koja vremenom kroz odrastanje zakržlja).

Organizam stvara vlastiti imunitet (vojsku) na način da stvara vlastite špijune (antigene) na kojima će trenirati svoje graničare (antitijela) ili ćemo cijepivom uzeti ne-vlastite antigene da naš organizam navježba obranu unaprijed (npr. antigen gripe za jačanje mehanizma obrane protiv gripe). Vlastite i ne-vlastite graničare (antigene) koji nisu oni zločesti krijumčari, a nalaze se u čitavom organizmu, zovem našim špijunima. Zašto ih zovem špijunima, objasnit ću ubrzo.

Graničari imaju mnoge nazive zavisi od vještine i zadaće: T-limfociti, B-linfociti, makrofagi, fibroblasti, itd.

Citokini - vezisti
Graničari osim pasa tragača (receptora) imaju sustav vezista i glasnika koji s mjesta granice prenose vijest o ulasku krijumčara (antigena) ostatku vojske. Te glasnike, pismonoše i veziste koji su dio alata onog gore spomenutog graničara zovemo citokinima.

Tu postoje i dendritne stanice koje prepoznaju kriminalca i odmah šalju informaciju graničaru (T-limfocitu).

Kod zdravog organizma će doći do upada krijumčara (antigena) kojeg će nanjušiti pas (receptor) kojeg za povodac drži graničar (atitijelo) i zatim poslati putem vezista (citokin) informaciju o vrsti i snazi krijumčara u sustav koji će poslati određenu obranu (zaštitare, policiju ili vojsku).

Kod sarkoidoze dolazi do programske greške (genetske) gdje zbog jednog neobičnog kriminalca (anitgena), naši graničari (antitijela i dendritne stanice) šalju previše suludih poruka sustavu koji tada šalje osim zaštitara, policije i vojske čitav nuklearni arsenal.

Što se onda događa?
I tom slučaju prejake vojne reakcije pogibaju civili, tj. naše zdrave stanice.
Zašto se to događa?
Zato jer je onaj krijumčar (antigen) s početka priče prilikom policijskog ispitivanja na aerodromu rekao da su naši špijuni zapravo dvostruki špijuni.

Na mjestu zadržavanja svih špijuna (antigena) nastaje rat makrofaga, T-limfocita i stvara se upala (granulomi).

Budući da glasnici (citokini) putuju kroz cijelo tijelo i nose zbunjujuću poruku o napadu na krijumčara koji je u slučaju sarkoidoze rekao da su naši vlastiti antigeni (oni koje je organizam stvorio za trening graničara) dvostruki špijuni, naša će vojska napadati u čitavom organizmu (po nekom nepoznatom ključu) sve one organe gdje se nalaze naši špijuni i tamo stvoriti upalni proces (granulome). Kod nekog više, kod drugog manje.
To zovemo prejaki imunološki odgovor.
Bolesti u kojima graničari (protutijela) zbog loše informacije glasnika (citokina) uopće reagiraju s vlastitim antigenima na način da oštećuju vlastite stanice tijela nazivaju se autoimune bolesti.
Tako i sarkoidoza zbog vanjskog krijumčara (antigena) kreće u borbu protiv vlastitih špijuna (antigena), pa se ponaša kao autoimuna bolest (iako je trigger bio izvana).

Biomarkeri su laboratorijski detektori pismonoša, graničara, policije, vosjke.
Zato u dijagnostici liječnici testiraju jel naš obrambeni sustav šalje previše šašavih poruka, npr. puno antikonverzirajućeg enzima (ACE) koji je zapravo poštar, TNF-α koji je SMS poruka (citokin) jednog graničara (makrofaga) i sl.

Također, postoje biopsije kojima se utvrđuje struktura vojske na bojnom polju (granulomu), prema kojoj se vidi po vrsti stanica obrane i omjeru jel riječ o sarkoidozi ili nekoj drugoj bolesti.

Lijekovi koje koristimo imaju funkciju smirivanja upale ili usporavanja signalizacije.
To su ugrubo kortikoroidi i citostatici.

Ne postoji lijek koji će našem imunitetu otkriti informaciju o tome tko je pravi krijumčar, a tko je lažno optužen da je dvostruki špijun i zato je sarkoidoza medicinski neizlijčiva. 

Ipak, kod određenog broja oboljelih, organizam samostalno pronađe odgovor. U pravilu, to su oni kod koji bolest traje godinu-dvije i onda potpuno nestane.


Autor: Dino-Josip Ključarić

12.01.2024.

Rating: 5 stars
2 votes