Zahtjevi UOS-a u vidu ostvarivanja prava
invaliditeta i prava na učinkovito liječenje 

Sarkoidoza je u prvom redu multisistemska bolest što znači da uz osnovnu dijagnozu uvijek dolazi do drugih dijagnoza, bile one suspektne, diferencijalno potvrđene ili klinički dokazane.

Tu dolazi do problema u procjeni invaliditeta jer liječnik specijalist u bolnici djelomično poznaje opseg dijagnoze, dok liječnik u komisiji za procjenu invaliditeta u to nije upućen.

Djelomična upućenost proizlazi iz mnogo nepoznanica vezanih uz samu prirodu ove bolesti i nepredvidljivosti njezine aktivnosti.

Djelomično upućen specijalist ordinira akutno zahvaćene organe, a ne obraća dovoljno ili potpuno pažnju na sekundarno zahvaćene cjeline koje:

-kod 80% oboljelih čine poteškoće u lokomotornom sustavu (poliatralgije, artritisi, neuropatija mekog tkiva i dr.);

-kod 20% o oboljeljih predstavlja vidne probleme (ablacija retine, lezija očnog živca, uveitis, mrena);

-probleme disanja (plućna hipertenzija, Tietzov sindrom);

-kardiovaskularne promjene;

-psihofihičko stanje (umor, nesanica, radna nesposbnost uslijed iscrpljenosti, nemogućnost samostalnog funkcioniranj).

Sarkoidoza ima svoje stupnjeve i opseg koji se nikada ne navodi u nalazima specijalista.

Sarkoidoza se dugotrano liječi citostaticima, kortikosteroidima, antimalaricima i analgeticima koji utječu negativno na sve gore navedene sekundarne poteškoće.

Kontrole oboljelih zbog opterećenja sustava nisu češće i nisu proceduralne, tj. ne rade se npr. mjerenja gustoće košanog tkiva i druga oštećenja.

Trigger za sarkoidozu je ulazak propriobakterije, virusa, plijesnji ili toksina u organizam KOJI IMA GENETSKE PREDISPOZICIJE, a bolest se ne vodi kao genetski naslijedna što smanjuje stupanj invaliditeteta funkcionalne nesposobnosti.

Ne vrši se kvalitetna procjena oboljele osobe prema kriterijima za samostalno obavljanje životnih uvijeta.

Bududući da specijalisti često ne pišu opće stanje oboljele osobe, liječnici i socijalni radnici na procjeni invaliditeta nemaju uvid u stvarno stanje oboljele osobe.

Sarkoidoza ima svoje oscilacije u kojima osoba ima bolje i lošije dane. Ovo predstavlja problem procjenitelja stanja osobe.

Sarkoidoza nije uvrštena u jedinstvenu listu bolesti koje uzrokuju invaliditet pa se ista procjenjuje analogijom vrlo odokativno.

Donji ekstremiteti stradavaju kod 80% kronično oboljelih osoba te su one primorane koristiti štake ili mirovati.

Gotovo svi oboljeli imaju poteškoće u svakodnevnom životu zbog trajnog umora, iscrpljenosti, bolova i povremenih malaksalosti. Ovo se uopće ne procjenjuje.