Što je i odakle sad sarkoidoza?

Ukratko, radi se o medicinskoj "dogmi" koja kaže da strano tijelo (antigen) uđe najvjerojatnije aerobno u organizam. Proteini u obliku slova Y (imunoglobulin) ga antenicama na vrhu stranice (paratopima) prepoznaju i šalju na njih "tenkiće" zvane makrofagi.

Umijesto da se to nepoznato strano tijelo neutralizira ili uništi, naši T-limfociti pozovu oko četiri puta previše upalnih makrofaga, a aktiviraju premalo protuupalnih i nastaje upalna ovojnica T-stanica i makrofaga čineći granulome.

Nekako si mislim da je ta dogma možda u krivu i da nije problem u antigenu, već u degenerativnom sazrijevanju "antene" (TCR-a) PRO-T-stanice...

Kako god bilo, najveći problem je u tome što se do sad ne zna klonotip antitijela, tj. T-linfocitnog receptora (TCR) koji veže identificirani sarkoidni antigen, tj. ne zna se koji "ključ odgovara ključanici jer nije otkrivena prava ključanica". 

Kad bismo znali koji TCR odgovara sarkoidnom antigenu, određivanje tog antigena stvorilo bi mogućnost pravog biomarkera i nalaženja lijeka.

Sadašnjim biomarkerima možemo pratiti aktivnost bolesti ispitivanjem abnormalnosti i neravnoteže B stanice i T-stanice (limfocita), ali ne uzrok bolesti koje treba eliminirati.

Poznato je da receptori limfocita TH1 (onog koji reagira na unutarstanične patogene) koje zovemo CD40 pozivaju i aktiviraju receptore makrofaga CD40L ligand pa nastaje fagocitoza i upala. Nova istraživanja pokazuju puno veću kompleksnost aktivnosti i neravnoteže B i T stanice temeljem kojih donose nove biomarkere za precizniju prognozu. Znamo da imunohistokemijska analiza medijastalnih limfnih čvorova prikazuje iskrivljen omjer CD4:CD8 T-stanica 4:1.

Iz novih istraživanja dolazimo do novih zakljačaka.

Većina novih ispitanih biomarkera kod sarkoidoze nije klinički potvrđena niti je dovoljno specifična ili osjetljiva da se koristi zasebno za donošenje kliničke odluke. Međutim, nekoliko biomarkera sarkoidoze ima važnu ulogu u kliničkom liječenju sarkoidoze kada se koristi u kombinaciji s kliničkim podacima uključujući rezultate drugih biomarkera.

Najčešći biomarker koji se koristi u procjeni aktivnosti sarkoidoze je ACE, no on nije pouzdan.

Istraživanja pokazuju da je puno preciznije koristiti biomarkere limfocita TH17 (koji je zadužen za odgovor na vanstanične bakterije i gljivice) jer omogućuje predviđanje prognoze bolesti. 

Također jaku korelaciju s aktivnošću bolesti ima jetreni, serumski amiloid A (SAA) i drugima.

Kad bi bolje razumjeli, možda bi smo pitali doktora pitanje "Kolika mi je prisutnost TH17/TH17.1 stanica zajedno s povišenim razinama TGF-β1, IFN-γ ili IL-17A?".

Primjeri zaključaka istraživanja biomarkera:

TH17 stanice koje luče TGF-β1 povezane su s plućnom fibrozom.

Stanice TH17.1 s više TH1 profilom citokina, tj. ekspresijom IFN-γ povezane su s lošijim kliničkim ishodima, a one s klasičnijim profilom citokina TH17, tj. ekspresijom IL-17A povezane su s boljim ishodima.

Plućna hipertenzija: NLR bio značajno viši u pacijenata sa sarkoidozom koji su razvili plućnu hipertenziju.

(NLR = omjer neutrofila i limfocita u perifernoj krvi i broj neutrofila u BAL tekućini).

NLR i broj neutrofila mogu koristiti kao pokazatelji težine bolesti i prognoze kod sarkoidoze.

Povećane razine CXCL8 otkrivene su u BAL tekućini pacijenata sa sarkoidozom stadija III u usporedbi s razinama CXCL8 u pacijenata s Löfgrenovim sindromom.

POPIS BIOMARKERA
-POMOĆ PRI ODREĐIVANJU STADIJA I OPSEGA SARKOIDOZE

A. EVENTUALNA REMISIJA

B. Löfgrenov sindrom

C. Kronična sarkoidoza (Lošiji ishodi)

D. Aktivna/teška bolest

E. Stadij napredne radiološke bolesti

1. Biomarker: Povećani serumski TARC i CCR4 + stanice

Ćelija: TH2 CD4 +

Mjesto uzorka: periferna krv

F. Sustavna zahvaćenost organa

G. Lošiji testovi plućne funkcije

H. Fibroza

I. Odgovor na terapiju kortikosteroidima 

I.1. Zahtijeva pojačanu terapiju kortikosteroidima Visoki CD8 +