Na koji način vas bolest ograničava?
Kako je to utjecalo na vaš način života, posao i odnose sa bližnjima?

Mislim da su temelji svakog tko dobije ovakvu ili sličnu bolest u potpunosti uzdrmani. I tako ta teška iskušenja temeljito provjetre sva područja života i posljedično nas primoraju na radikalne promjene.

Uglavnom sam isključena iz društvenog života, jer sam još  uvjek na bolovanju. Nažalost, svoj posao odgajateljice ni kasnije neću moći da radim, jer je moja bolest veoma nepredvidljiva, a rad sa djecom, gdje sam stalno izložena virusima, predstavlja preveliki rizik za mene. Više ne mogu raditi mnoge stvari koje sam prije mogla. Trudim se da ovu situaciju okrenem u svoju korist, pa više vremena posvećujem meditaciji, čitanju, pisanju i osobnom razvoju.

Što se tiče moje bolesti, na prvi pogled uopće se ne primjećuje da nešto nije u redu. Obično ljudi imamo u glavi ideju da su rijetke bolesti povezane s fizičkim nedostacima. Kada me neko pogleda i ne vidi ništa posebno, kaže: „Pa tebi nije ništa“. To mi je na početku smetalo, ali sad sam prihvatila, jer ljudi jednostavno nemaju znanja o toj bolesti, što je i logočno, čak je i doktorima sarkoidoza još uvjek slabo poznato područje. Sarkoidoza je jako dobro sakrivena bolest koja ima hiljadu i jedno lice, tako da nikad ne znate u kakvom obliku će se pojaviti. Redovno se suočavam sa bolovima i umorom, ali sam i to prihvatila i trudim se da se ne identificiram sa bolešću i bolom. Naravno, određene reakcije su također rezultat lijekova koje uzimam.

Suočavanje s bolešću, kao i za mene, je bilo je šok i za muža i djecu. Trebalo im je neko vrijeme da shvate šta se događa i da prihvate novonastalu situaciju. Ranije sam bila dosta aktivna i jaka osoba, uvijek sam bila u nekim obavezama, kao i većina ljudi, ali bolest me je primorala da se umirim. Prva dva mjeseca nakon srčanog zastoja potpuno sam zavisila od pomoći članova obitelji, posebno muža.

Takva iskušenja postavljaju sve odnose u životu na realne temelje. Neka prijateljstva su se time ojačala, druga su se raspala. Mogu reći  je nas kao obitelj ova bolest još više zbližila, a posebno mene i muža. Bolest me je natjerala da se prilagodim situaciji i stvorim sebi novi život.
Također je važno da čovjek u takvim situacijama ne zatvara oči pred onim što mu se događa. Imam izbor da nastavim dalje ili da se smislim sama sebi i ostanem u negativnim emocijama koje me mogu duboko povući na dolje. Stoga je vrlo važno biti u stanju održati mentalnu stabilnost u takvim situacijama. Kada je osoba suočena sa (rijetkim) bolestima, to može dovesti do jako teških trenutaka, a sve to može dovesti i do depresije. Doktori su me od početka upozoravali na to i pozvali da vodim računa o svom psihičkom zdravlju. Moja obitelj mi je puno pomogla u ovome. Svakako je mnogo teže osobi koja se nađe u takvoj situaciji i nema sigurno okruženje u kojem se osjeća bezuvijetno prihvaćeno.

Kako ste se nosili sa teškim osjećajima kao što su ljutnja i tuga koja je nastala sa bolešću? Što Vam je najviše pomoglo da prebrodite najteži period i prihvatite situaciju?

Kao što sam već spomenula, najveća podrška mi je bila obitelj. Mislim da je obitelj neka vrsta temelja. Kada se čovjeku dogodi nešto tako strašno, neophodna je podrška i razumijevanje voljenih. Već prije bolesti sam pronalazila mir i veliku pomoć u tehnikama meditacije, joge, vježbama disanja i drugim duhovnim praksama pomoću kojih sam došla do pomoći. -Vjerujem da je upravo zbog njih moj napredak bio tako brz. Pomažu mi i šetnje prirodom, iako sam još malo ograničena, a tu je i naš kućni ljubimac, pas, koji na mene djeluje terapeutski.

Naravno, bez pomoći više sile – bez obzira da li to zovemo univerzumom, svjetlošću ili nečim drugim, ja radije nazivam Bogom – koji za mene predstavlja sigurnu luku, danas sigurno ne bih bio među živima.

Ako ne ranije, u takvoj situaciji počinjemo sebi postavljati ona najdublja pitanja, kao što su: „Što je smisao života?“, „Što je smisao ovoga što mi se dogodilo?“ Tijekom perioda duhovnog istraživanja,  nisam više sebi postavljala ova pitanja sa ljutnjom i tugom, već jednostavno zato što sam željela znati. Osjećam da se kroz ovo iskustvo vraćam sebi, svojoj duši. Čini mi se kao da mi se otvorio potpuno novi, drugačiji svijet. Na neki način, sve je dobilo drugačiji smisao. Način djelovanja, razmišljanja i opažanja postao je jasniji i čistiji, a zahvalnost je dobila svoju pravu svrhu.

 Rekli ste da su vas i ranije zanimale duhovne teme. Da li se vaš pogled na život na bilo koji način promijenio nakon iskustva koje ste doživjeli?

Apsolutno. Zbog svega što sam doživjela, počela sam još više istraživati duhovnost. Iskustvo mi je dalo dodatnu potvrdu zbog svoje veličanstvenosti. Mislim da je važno da ljudi shvate koliko smo veličanstvena bića i da ima toliko božanske ljepote u nama. Nismo tek tako na ovom svetu. Unatoč našoj maloj veličini, važni smo. Ne radi se o važnosti u smislu ega, već više o spoznaji da smo svi mi dio veće cjeline.

Također volite citirati misao Paula Coehla, koja glasi: "Ne dolaze sve oluje u vaš život da vam poremete život. Neke dolaze da vam očiste put.”

Istina je. Možda će nekome izgledati čudno, ali ja sad svoju bolest doživljavam kao blagoslov. To će najbolje razumjeti oni koji su i sami iskusili nešto slično i koji su u stanju da se suoče sa teškim iskušenjima. Oni koji su ovako nešto doživjeli i preživjeli počinju da gledaju na život potpuno drugačije.

To ne znači, da materijalni svijet nije bitan. Naravno da je, jer mi nismo samo duhovna, već i fizička bića. Ali naše tijelo je samo sredstvo pomoću kojeg je duša došla u ovaj život da doživi ono što mora. Kada shvatimo da iza onoga što vidimo stoji mnogo više, počinjemo  se ponašati i živjeti drugačije.

Kada sam pročitala ovaj Coehlov citat, pomislila sam: „To je to.“ Teška iskušenja ne dolaze s namjerom da nas obore, unište, jer imaju svoju svrhu i svoj razlog. Moja duša je odlučila da se rodi dva puta u ovom životu, i eto našla je način da to ostvari kroz bolest.

Pošto na bolest gledam na ovaj način, lakše živim s njom. Naravno, i dalje ima teških trenutaka i negativnih misli, ali sve to nekako brzo prođe. Pejsmejker se mi je u početku činio kao najgora stvar koja mi se ikada dogodila, ali sada na to gledam kao na blagoslov koji me drži u sadašnjem trenutku. Mi, ljudi većinu svog vremena provodimo u prošlosti ili budućnosti, ne shvaćajući da je sadašnji trenutak sve što postoji.

Kada mi um malo odluta i počne da vrti čudne priče, pejsmejker me brzo podsjeti jer cijelo vrijeme osjećam njegovo prisustvo u svojem tijelu. I tako moj fokus vraća na ovdje i sada. Iskušenja sa kojima se suočavamo u životu dolaze da nas ojačaju, oblikuju i nečemu nauče. I to je, htjeli mi to ili ne, jedini način za naš rast.